Sažetak
Um i tijelo su nerazdvojivi. Tjelesno utječe na emocionalno (i sve ostale aspekte osobnosti) i emocionalno utječe na tjelesno. U normalnom, kao i patološkom funkcioniranju organizma čini se kao da postoji stalna dvosmjerna interakcija između makrosvijeta (objektni odnosi) i mikrosvijeta (biokemija i epigenetika). Između tih krajnosti nalaze se strukture koje jednu formu signala (informacije) pretvaraju u drugu. Smatra se da se u podlozi psihosomatskih bolesti, uz genetsku sklonost, nalaze neadekvatni rani odnosi s njegovateljem. Takvi odnosi stvaraju pojačanu osjetljivost na stresne situacije u životu, onemogućuju razvoj unutarnje umirujuće strukture i blokiraju razvoj „emocionalnog selfa“. Zbog toga se pod stresom emocije doživljavaju kao primitivne senzomotorne nediferencirane tjelesne senzacije umjesto kompleksnih osjećaja koji imaju signalnu funkciju. U terapijskome smislu ovdje stavljamo naglasak na psihoanalizu (psihoanalitičku psihoterapiju) i grupnu analizu. U individualnom se pristupu bavimo povezivanjem emocija s tjelesnim reakcijama, analizom transfera i kontratransfera, separacijom i individuacijom. U grupnoj analizi grupne emocionalne interakcije mogu biti vrlo intenzivne, što pokatkad može pobuditi rudimentarna osjećajna stanja psihosomatskog pacijenta koji često pati i od aleksitimije. Pri tome je važna uloga terapeuta koji mora održavati ravnotežu između progrupnih i antigrupnih zbivanja (koja mogu dovesti do pacijentova prekida terapije).
