Sažetak
Žalovanje je psihološki preduvjet psihičke zrelosti. Objekti žalovanja mogu biti izgubljene osobe, prošlo vrijeme, životne situacije i okolnosti. Žalovanje omogućuje prihvaćanje gubitka onoga što je zapravo već izgubljeno. Ono je proces rastanka, odbacivanja i oslobađanja od nerealnih fantazija i iluzija o sebi, drugima i životu, a da bi se prihvatila realnost. Žalovanje je nužno ako osoba želi krenuti dalje nakon doživljena gubitka te ima adaptivnu vrijednost jer omogućuje da organizam kompenzira neravnotežu koju gubitak nosi. U procesu žalovanja dolazi do regresije i destabilizacije psihičkog funkcioniranja, a, ako doživljaj gubitka potresa same temelje ličnosti, remeti se i dotadašnja percepcija realnosti. Regresija pri žalovanju pokatkad može zahvatiti sve funkcije ega te dovesti do psihičke i psihotične dekompenzacije. Psihodinamsko rješenje žalovanja dolazi kroz proradu. Postoji nekoliko psihodinamskih objašnjenja žalovanja, a većina se njih osvrće na doprinose Melanie Klein teoriji objektnih odnosa ili je komplementarna njima. U razumijevanju procesa i prorade žalovanje pomaže nam njezino objašnjenje funkcioniranja shizoparanoidne i depresivne pozicije te njihove cjeloživotne dinamičke i dijalektičke ravnoteže. U ovom ću radu prikazati pacijenticu koja se javila na psihoterapijski tretman i u koje je utvrđeno nikada dovršeno ili, bolje rečeno, nikada započeto žalovanje zbog nemogućnosti dosezanja depresivne pozicije. Jedan od razloga za to jest i struktura pacijentičine ličnosti i pretežito funkcioniranje u shizoparanoidnoj poziciji, a u koje je s vremenom došlo do daljnje destabilizacije koja je vodila u psihotičnost.
