Sažetak
Ovaj rad je refleksija na priču „Psychosis Neurosis“ kroz vlastiti doživljaj i više različitih teorijskih koncepata kojima se pokušavaju razumjeti neki aspekti psihoterapijskog liječenja, ovom autoru, nepoznatog pacijenta. Stoga se ne odlučuje za postavljanje specifične dijagnoze, već iznosi doživljaj strukture osobnosti. U ovom slučaju, pacijenta doživljava kao granično strukturiranog, te opisuje složenost psihopatologije ovog tipa pacijenata i značaj projektivne identifikacije u radu s njima. S obzirom na doživljaj eseja (i) kao ekspresije darivanja, iznosi se sažet prikaz kontapunkta u koji Melanie Klein postavlja zahvalnost i zavist, uz neka suvremena promišljanja na tu temu koja mogu pridonijeti cjelovitijem razumijevanju priče.