Sažetak

Cilj ovog rada jest prikazati sličnosti i razlike kliničkog i psihoterapijskog intervjua, od- nosno psihodinamičke formulacije u svrhu procjene osobnosti za uključivanje u psihoa- nalitičku psihoterapiju i grupnu analizu. Klinički intervju alat je koji pomaže liječnicima, psiholozima i istraživačima u postavljanju točne dijagnoze različitih mentalnih bolesti. Prema definiciji, psihodinamički intervju provodi se u svrhu postavljanja indikacije za psihoanalitičku psihoterapiju ili grupnu analizu. Autori opisuju vođenje psihodinamičkog intervjua kao proces koji se sastoji od četiriju faza: prepoznavanje psihološkog uzroka u pozadini simptoma, rekonstrukcija priče povijesti bolesti, modeliranje i formulacija (tzv. hipoteza slučaja). Psihodinamički usmjeren psihoterapeut na završetku intervjua od do- bivenih informacija sažima psihodinamičku formulaciju. To znači da je postavio hipo- tezu, tj. tumačenje (objašnjenje) nesvjesnih uzroka pacijentovih patnji te će na temelju toga predložiti ili odbiti psihoterapijsko liječenje. U kontekstu aktualne pandemije slijedi i osvrt o provođenju inicijalnog psihoterapijskog intervjua na daljinu (online / remote setting).